U organizaciji Grada Donjeg Miholjca i suorganizaciji ogranka Matice hrvatske u Donjem Miholjcu, u petak, 5. prosinca, održana je promocija knjiga „Hrvatske povijesne istine“, prvog i drugog dijela, autora Tihomira Dujmovića, hrvatskog novinara i publicista.

Govoreći o nastanku svojih knjiga, Dujmović je objasnio kako su one proizašle iz višegodišnjeg novinarskog i istraživačkog rada. “Hrvatske povijesne istine zapravo su sažetak mojih emisija na Z1 televiziji, u kojima sam napravio stotinu razgovora sa sto povjesničara, svjedoka povijesti i istraživača. Od svih tih razgovora odabrao sam četrdeset najzanimljivijih i najnepoznatijih detalja hrvatske povijesti”, rekao je u izjavi za Radio Donji Miholjac.

Istaknuo je da prva knjiga pokriva razdoblje od 1940. do 1990. godine, dok druga obuhvaća vrijeme od 1990. do danas. “U svakoj od njih obrađeno je dvadeset tema i dvadeset područja o kojima se ili ništa ne zna, ili malo zna, ili se zna sasvim površno”, naglasio je.

Primjeri manje poznatih povijesnih epizoda

Govoreći o razlozima zbog kojih se odlučio baviti takvim temama, Dujmović je naveo i nekoliko konkretnih povijesnih epizoda koje, po njegovu mišljenju, nisu dovoljno poznate široj javnosti. Ispričao je kako je jedna Hrvatica iz Italije, nakon desetljeća života na Sardiniji i Siciliji, u raznim slučajnim susretima s mještanima manjih talijanskih sredina na tim otocima, često bila — kad bi se predstavljala — suočena s reakcijom “aha… vi ste onda ustaša“ čim bi rekla da je rodom iz Hrvatske. Suočena s tim šokantnim reakcijama ovako mi ih je objasnila: “Stariji mještani objasnili su mi da su se u njihovim mjestima između 1931. i 1941. pojavili mladi Hrvati koji su se zvali ustašama, koji su se zapravo tu obučavali u tamošnjim vojarnama za trenutak kada će, kada dođe trenutak, biti spremni boriti za hrvatsku državu. To me je natjeralo da počnem istraživati o čemu oni zapravo govore i došla sam do niza otkrića. Naime, nakon ubojstva Stjepana Radića samo dvije stranke vide rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja u revoluciji: komunisti, koji planiraju modernu jugoslavensku državu, i ustaše, koji rješenje vide u stvaranju hrvatske države. U tom kontekstu Pavelić od Italije dobiva pomoć u vidu vojnih instruktora i uporabe pet – šest tamošnjih vojarni gdje se od 1931. do 1941. oko 500 mladih Hrvata vojno obučavalo za budući rat. Kako su jedno vrijeme bili i u tim mjestima, stariji mještani su ih zapamtili”, rekao je Dujmović prepričavajući intervju s tom Hrvaticom iz Italije koja je o tome napisala jednu knjigu zajedno s jednim svećenikom iz Solina.

Spomenuo je i nedavno objavljenu knjigu Hrvatskog društva političkih zatvorenika “Zagreb ’45.”, za koju kaže da je prva donijela detaljan popis 1.552 strijeljana Zagrepčana nakon ulaska partizana u grad. “U depešama jugoslavenskih pukovnika poslanima u Beograd navodi se da je u Zagrebu u završnim operacijama, kojih zapravo nije ni bilo jer nije bilo vojske u gradu, ubijeno 11.500 ljudi, a 26 tisuća je uhićeno. To je prava i realna slika Zagreba 1945. godine. Zagreb tih dana frapantno podsjeća na Vukovar. To je i odgovor na pitanje zašto Zagrepčani ne prihvaćaju 8. svibnja kao dan oslobođenja”, rekao je.

Dodao je i kako je u svojim istraživanjima pronašao više povijesnih izvora koji navode da je u Hrvatskoj nakon 1945. ubijeno 660 svećenika. “Kada kažete taj broj, niste rekli ništa ako ne ponudite usporedbu. U Poljskoj, koja je imala 40 milijuna stanovnika i također komunističku vlast, ubijeno je 240 svećenika. U Slovačkoj, s istim brojem stanovnika kao Hrvatska, ubijeno je 14 svećenika. U Hrvatskoj 660. To su povijesne hrvatske istine o kojima zapravo ne znamo ništa”, rekao je.

Drugi dio knjige i teme iz novije hrvatske povijesti

Govoreći o drugom dijelu svojih „Povijesnih istina“, Dujmović je naglasio da se velik dio knjige bavi Domovinskim ratom, radom Haaškog suda, ratnim štetama i mnogim manje poznatim detaljima iz hrvatske novije povijesti. “Postojao je tim ljudi koji je osam mjeseci radio na procjeni ratnih šteta počinjenih protiv Hrvatske — podaci koji nikada nisu objavljeni. Tu su i razgovori s Višnjom Starešinom, koja je godinama pratila Haag i napisala knjigu o radu tog suda donoseći niz informacija koje su prošle ‘ispod radara’. Tu je i moj razgovor s dr. Andrijom Hebrangom o zadnjim danima dr. Franje Tuđmana i Gojka Šuška, te o američkoj fazi liječenja koje je, prema njegovu mišljenju, u nekoliko segmenata bilo suspektno”, objasnio je.

Rappalski ugovor i Rimski ugovori: korekcija povijesnih zabluda

Dujmović je posebno istaknuo razgovor s povjesničarom dr. sc. Mariom Jarebom o Rapallskom ugovoru iz 1920. i Rimskim ugovorima iz 1941. “To je jedna od tema, usporedba ta dva sporazuma, o kojoj Hrvati gotovo ništa ne znaju”, rekao je.

Podsjetio je da je Rapallskim ugovorom, potpisanim 1920. između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS, Italiji predana Istra, dio Kvarnera, Zadar te više jadranskih otoka. “Mi kao navijeni ponavljamo priču da su Pavelić i NDH predali Istru i Kvarner Italiji. A to se dogodilo dvadeset godina ranije, Rapalskim sporazumom kojeg je potpisao Ante Trumbić, o čemu se uporno šuti”, naglasio je.

Govoreći o Rimskim ugovorima iz 1941., istaknuo je detalj koji je u intervjuu istaknuo Jareb: “U trenutku početka pregovora između hrvatske i talijanske delegacije u dvoranu ulazi talijanski ministar vanjskih poslova i kaže: ‘Prije nego počnete razgovarati, samo bih htio reći da je posljednji od 200 tisuća talijanskih vojnika jutros ušao u Dalmaciju.’ To je bila slika pregovora: vi tamo nemate ništa, a njima je 200 tisuća vojnika već unutra.”

“Pregovarali smo mi i u Daytonu ovako i onako. Jesmo li mogli bolje? Nismo. Da smo mogli, ispregovarali bismo bolje. Ali vrijedi to i unatrag i za pedeset, sto i petsto godina”, dodao je.

Hrvatske novinarske tragedije — tema o kojoj se šuti

Dujmović se potom osvrnuo na svoju knjigu “Hrvatske novinarske tragedije od 1945. do 1995.”. “O tome isto ne znamo ništa. To je jedna jedina knjiga — igrom slučaja moja — koja govori o tragediji novinara ’45. godine. Od 330 novinara koji su 1939. imali licencu, ubijeno ih je 38. U kompletnoj zapadnoj Europi ukupno nije bilo ubijeno toliko novinara koliko ih je ubijeno u Hrvatskoj. Sto i jedan dobio je doživotnu zabranu pisanja, 135 ih je pobjeglo u inozemstvo”, rekao je. 

Moderator promocije knjiga bila je profesorica Marija Rašić, a nakon uvodnog dijela predstavljanja autora, uslijedilo je obraćanje gradonačelnika grada Donjeg Miholjca Dražena Trcovića. 

-Važno je otvoriti teme koje su možda bile zaboravljene ili namjerno zatvarane i odgurivane iz javnog prostora kako bi se stvorila klima koja ne odgovara istini. Zato je važno da slušamo ljude koji su istraživali povijest, da znamo činjenice i da te činjenice među sobom komuniciramo te da ih prenosimo na naraštaje koji će doći nakon nas kako bi znali svoju povijest i kako bi čvrsto znali svoje temelje te kako bi gradili bolju budućnost u suvremenoj, slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj- rekao je Trcović. 

Tijekom promocije, publika je postavljala autoru brojna pitanja na koja je on odgovarao pa je sam događaj trajao duže od predviđenog. Nakon promocije knjiga,  uslijedilo je druženje s autorom koji je okupljenima potpisivao knjige.

D.Đ.